S druge strane rođendanske torte: Andrijana Majstorović o strahu od odrastanja

Još pamtim izraz lica svoje urednice Ande kada sam joj opušteno rekla: znaš, radim na rođendanskoj priči pa u zadnje vrijeme puno razmišljam o našem strahu od starenja i konačnog nestajanja.

Nije da i inače nije naviknuta na moje osebujnosti, ali ovo je bilo previše čak i za nju. Na prvu. Na drugu me shvatila.

Smrt je uistinu bila prva tema koja mi se prirodno nametala kod razmišljanja o rođendanu. Dočekala me tamo, s druge strane razmišljanja o tortama, poklonima, fotografijama i razdraganim gostima. Jer, što je ono što nas, od uzbuđenog iščekivanja našeg dana, pogura u strepnju i izbjegavanje razmišljanja o rođendanu? Strah od odrastanja i starenja, nelagoda s kojim uočavamo razlike u našem izgledu od danas i prije deset godina – osjećaji tako tipični za našu zapadnu civilizaciju koja slavi mladost i ljepotu. U konačnici, ne radi se samo o strahu od starenja i odrastanja, radi se o strahu od promjene kao takve, i o strahu od posljednje promjene – one u kojoj nestajemo u obliku u kojem se trenutno poznajemo.

Autorica Andrijana Majstorović na promociji svoje knjige “Sretan ti beskrajni rođendan!”

No, kakve to veze ima s djecom? Nisu li oni neopterećeni tim strahovima, nije li njima rođendan jednostavno zabavan dan u kojem dobiju puno poklona i pušu svjećice na torti? Površinski, da. Kad zavirimo malo dublje, apsolutno ne.

Rođendanska razmišljanja jedne četverogodišnjakinje

Sjećam se 4. rođendana moje nećakinje. Ustala se rano i odjurila do zrcala ne bi li provjerila koliko se promijenila baš te noći, kakva je sada kad ima pune 4 godine. Bilo je tu uzbuđenja zbog promjene, bez sumnje. No ispod uzbuđenja kuhalo je još nešto. Jednom sam je postavila na klupu, bila je viša od mene. „Petra, zamisli, kad narasteš ovako ćemo se gledati“, kažem joj ja ozareno. „Da, teta – ali dok ja budem tolika ti ćeš možda već biti mrtva.“

„Teta, koliko ti imaš godina? Je li to puno? A baka? Moja baka nije stara, je li tako?“

„Znaš teta, ja ću rodit djecu jako mlada tako da moja djeca nemaju staru mamu.“

Šetnja bilo kojim gradom, prolazak uz bilo koji kip: „Teta, kako je on umro? A koliko godina je imao?“

Isprva sam mislila da je to odlika moje Petre, ona je tako pametna i duboko promišlja, zlato tetino. No onda sam se sjetila da sam kao dijete imala ista takva promišljanja. Strah od promjene, strah od odrastanja i neumitnog protoka vremena koje će rezultirati našim konačnim nestajanjem, genetski je ukorijenjen. Tako djeca, puno ranije nego li progovore o ovim temama, osjećaju. Način na koji se nosimo s tim strahom, s druge strane, uvelike je naučen. A naša zapadna kultura s tim se strahom nosi potpunim ignoriranjem. Pravimo se da to ne postoji, uvjeravamo se da smo „još uvijek“ mladi, svim se silama trudimo ostati fit, u dobroj formi, prikriti bore, zažmiriti na broj svjećica na torti.

Postoji i zdraviji pristup. Neću na ovom mjestu govoriti o mudrosti nekih drugih kultura, koje smrt štuju jednako kao i život, koje ne bježe od naše fizičke sudbine i pronalaze ljepotu u starenju, koje odrastanje smatraju dozrijevanjem, a ne propadanjem. To ću ostaviti za neki drugi tekst.

Sad želim odgovoriti na sljedeće: kako možemo našoj djeci, koja znaju i osjećaju puno više od onoga što izgovaraju i pokazuju, umiriti strahove od odrastanja, starenja i nestajanja i pokazati im drugu stranu? I što je na drugoj strani?

Isprva, strah od naše ljudske konačnosti u djece se manifestira kroz jedno drugo strahovanje, površinski gledano blaže: strah od odrastanja. S jedne strane se raduju stvarima koje ih kroz odrastanje čekaju, s druge strane strepe od neuspjeha, ili jednostavno od ideje da više neće biti mali, da se odgovornosti i očekivanja koje nosi odrastanje množe sa svakim novim parom cipela, za broj većim.

Naša je odgovornost ponuditi im drugu perspektivu: da, odrastanje je neizbježno, i da, to je ponekad strašno. Ali je i lijepo. Možeš li pogledati u budućnost i pored svega što ti prijeti prepoznati i sve ono što ti odrastanje donosi?

S tom odgovornošću na umu, kreirala sam rođendansku priču „Sretan ti beskrajni rođendan“. I da, ima u njoj i torti i poklona i balona i ostalih bezbrižnosti. No tema odrastanja koja se vuče od korice do korice nije tako bezbrižna.

Magična bića, poučna priča i odrastanje

U priči se vrijeme zaustavi. Kraljević, kojemu je dozvoljeno baš sve, pa čak i uništenje predmeta njegovih dječačkih strahova, naredio je zaustavljanje vremena. Ustrašen od odrastanja, kreirao je kraljevstvo koje živi u nekom nad-vremenu i nad-prostoru, jedva stvarno mjesto u kojem on, podržan svojom kraljevskom svitom, stalno iznova i iznova slavi svoj osim rođendan, naizgled zaštićen od strahova u vezi budućnosti. Deveti rođendan je tamo daleko, u stvarnosti koja ne može stići do njega jer je obranjen gomilom zaustavljenih satova.

No, tako odcijepljen od zbilje, i sam postaje sve prozirniji, na korak do toga da postane nestvaran. Osjećajući tu strepnju, osmislio je način da u svoje kraljevstvo dovuče nove posjetitelje – sretnike koji će također slaviti svoje beskrajne rođendane, uljuljane u slatkoću rođendanskih torti, veselje raznobojnih balona i raskoš hrpe poklona.
Međutim, svi uzvanici redom s vremenom shvaćaju ono što je kraljeviću najteže shvatiti: da je bolje biti stvaran i bojati se, nego zaštićen od prijetnji i nestvaran. Da je odrastanje ipak nije tako loše. Da vrijeme treba pustiti da teče, iako se bojimo. Jer, s druge strane straha stoje prilike i uzbuđenja.

Vještica, koja se užasno bojala starenja, tako shvaća da joj je puno važnije pustiti vrijeme da se kreće i proslaviti svoj idući rođendan, kada će joj biti dopušteno ostvariti svoj san: položiti vozački ispit za leteće metle.

Div, koji se panično boji ispadanja prvoga zuba, otkriva da postoji nešto što se zove Zubić vila i izgara od želje da je upozna.

Jednorogica, opsjednuta biciklima, zauzdava svoj strah od polaska u školu, a kako bi dopustila vremenu da je učini spremnom za učenje vožnje bicikla bez kotačića.

Beba zmaj poželi ipak narasti barem toliko da može dohvatiti gumbe na liftu, jer je otkrila da je to neizmjerno zabavno.

Ohrabren njihovim uvidima kraljević se polako približava ideji suočavanja sa svojim najvećim strahovima. Naposljetku, pokreće satove i dopušta vremenu da teče.

I to dopuštanje protoka vremena najljepša je poruka koju možete pokloniti djetetu. Baš na njegov rođendan.

Na dan kada se sve čini tako savršeno, instagramski i sjajno. I jeste, dobrim dijelom. Ono što hoću reći: obratite se površinskim dijelovima sebe i svog djeteta i priuštite mu nezaboravan tulum, to je sjajno. Ali ponekad skrenite pažnju i na one dublje, skrovite dijelove – unutrašnje kaotične živote u našim odraslim i njihovim dječjim glavama. To je također sjajno.

Sretan ti beskrajni rođendan!

PERSONALIZIRANA KNJIGA O ROĐENDANU DJETETA

Odaberi personaliziranu knjigu za svoje dijete

Prijavi se i čeka te brdo iznenađenja

Među prvima saznaj za ekskluzivne popuste, novosti, pogodnosti i još puno toga!