Što kada dijete ne želi jesti? Doktorica psihologije Anđela Jelić pojašnjava kad je trenutak za brigu te kako razviti zdrav odnos prema hrani, obrocima i vlastitom tijelu

Kad je u pitanju dječja prehrana, važno je naglasiti da svatko od nas ima jedinstven odnos prema hrani koji je uvjetovan raznim čimbenicima, pa tako i djeca. Dr. sc. Anđela Jelić, mag. psych. kaže kako na djetetovo ponašanje te odnos prema hrani i obrocima utječe dob djeteta i tijek razvoja.

Doktorica psihologije naglašava kako smo ponekad mi odrasli ti koji ne interpretiramo dobro djetetove znakove gladi i sitosti, a zapravo bismo ih trebali s povjerenjem slijediti. Što se tiče dječje prehrane, trenutak za zabrinutost je ako dijete, primjerice, odbija hranu ili postaje previše izbirljivo i takvo ponašanje traje kroz određeni period vremena, utječe na djetetovo raspoloženje i svakodnevne aktivnosti te na tijek razvoja djeteta. Ipak, ističe Jelić, roditelji bi trebali biti oprezni da ih zabrinutost ne preplavi, već da ih potakne da na vrijeme potraže stručni savjet.

Problemi oko dječje prehrane mogu se javiti već u dojenačkoj dobi

Kad roditelj primijeti promjene vezane za dječju prehranu i djetetov odnos prema hrani, Jelić kaže da je bitno ne stvarati paniku već promatrati koliko dugo će novo ponašanje trajati.

– Dobro je poznavati osnove razvoja djeteta i kako se u skladu s time razvija i odnos prema hrani. Djeca, već od rane dobi, u odnosu prema hrani vješto imitiraju druge osobe iz okoline (posebice roditelje ili braću i sestre ili vršnjake), da toga nismo ni svjesni. Kako u igri, tako i u odnosu s hranom, djeca vole pokazati svoj istraživački duh koji se nekad može manifestirati i kroz odbijanje određene hrane. S druge strane, u periodu dohrane važno je djeci postepeno uvoditi i nuditi novu hranu te poštivati djetetove osjećaje gladi i sitosti koje verbalno ili neverbalno pokazuje. U svakom slučaju, ako roditelj osjeća zabrinutost oko dječje prehrane ili odbijanja hrane koje traje određeni period, umjesto konstantnog nuđenja djeteta hranom i korištenja raznoraznih metoda da se ostvari cilj ‘samo neka nešto pojede’, preporuka je obratiti se stručnoj osobi za savjet – govori psihologinja koja stoji iza vrlo poučnog Instagram profila Lifestyle Psychology na kojem s pratiteljima dijeli savjete vezane za prehranu i odnos prema hrani.

Problemi vezani za dječju prehranu nerijetko se javljaju u dojenačkoj dobi i ranom djetinjstvu, a najčešće je to u dobi od šestog mjeseca do treće godine, kad se uvodi dohrana.

– Čak 45% zdrave djece pokazuje poteškoće u hranjenju. Poteškoće se manifestiraju kao ograničeni apetit, selektivni izbor hrane, strah od hranjenja, odbacivanje hrane, fobija od hrane, vraćanje progutane hrane na usta i ponovno žvakanje (ruminacija), konzumiranje nejestivih tvari (pika). Kod djece s poteškoćama u hranjenju najčešće ne dolazi do negativnog utjecaja na krivulju rasta te se ne bilježi značajan gubitak u porastu tjelesne mase. Osim navedenih poteškoća u dječjoj prehrani, u ovoj se dobi mogu javiti i poremećaji hranjenja. Oni rezultiraju gubitkom tjelesne težine i mogu utjecati na djetetov proces rasta. Poremećaji hranjenja najčešće se klasificiraju na infantilnu anoreksiju, selektivno odbijanje hrane ili senzornu averziju te posttraumatski poremećaj hranjenja – pojašnjava doktorica psihologije i dodaje da postoje brojni razlozi zašto djeca ne žele jesti i tu treba biti oprezan:

– Svi mi po rođenju imamo jasan osjećaj za razinu gladi i sitosti, odnosno rađamo se kao tzv. intuitivni jedači: prirodno znamo odrediti koja količina hrane nam je dovoljna. Jedan od najčešćih razloga proizlazi iz pogrešaka kod uvođenja dohrane u dobi od šest mjeseci te u periodu kad dijete uči samostalno jesti, u razdoblju od devetog do 18. mjeseca. Osim toga, senzoričke poteškoće, stresna i traumatska iskustva, neugodan prvi susret s određenom hranom ili neki drugi zdravstveni problemi mogu biti uzrok tomu zašto dijete odbija hranu.

Važno je biti primjer djeci, pa i po pitanju odnosa prema hrani i tijelu

Ako dođe do problema u dječjoj prehrani, Jelić ističe kako je važno da roditelj svoju zabrinutost oko djetetovog odnosa prema hrani umiri koliko je moguće te izbjegava raznorazne metode kako bi dijete nešto pojelo, ‘na prevaru’ ili ‘silom’.

– Nerijetko takvi postupci rezultiraju još većim otporom kod djeteta, što posljedično kod roditelja budi još veću zabrinutost, tjeskobu, stres, ali i frustraciju. Umjesto toga, roditeljima se savjetuje da potraže stručni savjet kod nutricionista, stručnjaka za dohranu, psihologa ili liječnika – savjetuje psihologinja i dodaje da je dobro djetetu primjerom pokazati kako se odnositi prema hrani i tijelu.

Zna, kaže, kako mnogim roditeljima to može biti zahtjevno, ali je pozitivna stvar u cijeloj priči da i sami roditelji mogu u tim situacijama malo osvijestiti i poboljšati vlastiti odnos prema hrani.

– Vrijeme jela trebalo bi biti vrijeme kada sa zahvalnošću konzumiramo pripremljenu hranu, mirno i za stolom te provodimo kvalitetno vrijeme s obitelji. Ako jedemo s drugim članovima obitelji, tijekom jela je dobro potaknuti razgovor s njima, umjesto koristiti mobitel, laptop ili gledati TV – preporučuje sugovornica i kaže kako je u dječjoj prehrani svakako dobro izbjegavati korištenje hrane i obroka kao nagradu ili kaznu za djetetovo ponašanje.

– Roditeljima se preporučuje uključiti djecu u pripremu i posluživanje hrane te učiniti obroke zanimljivim i zabavnim, a ne stresnima za sebe i dijete. Na kraju, ne zaboravimo da je hrana vrijedna i zaslužuje našu potpunu pažnju. Ona nas povezuje i utječe na naše emocionalno, mentalno i tjelesno zdravlje – zaključila je doktorica psihologije Anđela Jelić.